31oct2026 Dimitrovgrad - Manastir Sveti Dimitrije - Grbine košare

Na turističkim informativnim tablama na teritoriji opštine Dimitrovgrad, pored niza dobro poznatih atraktivnih i zanimljivih mesta, primetio sam i jedno o kome praktično ništa nisam znao. To je bio razlog da posetim Grbine košare i da ih bolje upoznam...

Odlučio sam da u akciju krenem sa parkinga hotela ,,Happy'' i da napravim kružnu stazu. Moje polazno mesto je udaljeno od centra Dimitrovgrada svega pet minuta hoda i nalazi se na 480 m nadmorske visine:

Dan tmuran, težak i maglovit, nikakav za planinarenje. Srećom, nije bilo kiše. Skrenuo sam u obližnje naselje i pratio putokaze za Manastir Svetog Dimitrija, u narodu poznatog kao ,,Manastirče''. Ranije sam do njega dolazio isključivo autom:

Strm i krivudav put vodi pored gradskog groblja. U njegovom gornjem delu se račva i produžava kroz šumu. Sve je lepo obeleženo:

Neposredno pred manastirom put se ponovo deli. Prvo ću obići manastirski kompleks (dugo u njemu nisam bio), a zatim ću se vratiti na ovu raskrsnicu i krenuti gornjim putem:

Prema knjizi Cvetka Ivanova i njegovih saradnika, ,,Vera i kamen - crkve i manastiri''; Dimitrovgrad, 2018), Manastir Sveti Dimitrije je sagrađen 1870. godine na mestu starijeg manastira, zahvaljujući snoviđenju i upornosti caribrodskog kolara Made Stojanova. Prema legendi, on je molio Caribrođane da mu pomognu da pronađe i iskopa ploču koju je sanjao. Turci su mu naredili da ne buni i ne okuplja narod. Mada je bio uporan, oni su mu dozvolili da kopa, ali ako ne pronađe ništa, odseći će mu glavu, a ako pronađe ploču, odobriće da se gradi hram. Pošto je Mada pronašao ploču i druge crkvene predmete, Osmanlije su održale obećanje... Manastir je obnovljen 1996. godine. U porti se nalazi novi konak, na mestu nekadašnjeg starog. Tu je i novoizgrađeni zvonik.

Manastir je u lepom okruženju. Sa gornjeg puta izgleda ovako:

Asfalt prestaje i naviše produžava loš zemljani put. Ovde ima nekoliko objekata vodovoda, u sklopu izvorišta ,,Manastirče''. Tu je i jedna česma:

Manje od 10 minuta hoda uzbrdo mi je bilo potrebno da od manastira stignem do proplanka sa velikom livadom. Ovde, na većoj visini, zatekla me magla:

Pratio sam tragove koje je u travi ostavilo neko terensko vozilo. Znao sam da su ovo Grbine košare i znao sam da je u pitanju dimitrovgradsko izletište. Verovatno se meštani ovde okupljaju za Prvi maj ili neki drugi praznik. Na You Tube-u sam čak pronašao i kadrove skijanja na ovom mestu. Javila mi se želja da ga posetim po lepšem vremenu.

Izašao sam na blatnjav put koji je dalje vodio u pravcu juga. Ubrzo sam došao do mesta gde se on deli. Levo se može sići u Gornje Gradinje, pogranično selo. Ja sam skrenuo desno, u pravcu Lukavice:

Ubrzo sam skrenuo ponovo desno, na stazu koja je ulazila u šumu. Brzo se ona proširila i vodila me je čas kroz šumu, čas njenim obodom. Polako sam se peo naviše, uz brdo čiji naziv nisam uspeo da saznam. U topografskim kartama se njegov jugozapdni deo zove Lukavička rudina, a severozapadni Mrtvina. Delovi ka istoku i Gornjem Gradinju imaju nazive Bučumet i Trapežina... Nažalost, od pogleda u pravcu juga, na dolinu Lukavičke reke i Burel, nije bilo ništa, zbog guste magle:

Petnaestak minuta nakon onog razdvajanja puteva iznad Grbinih košara stigao sam do najviše kote brda - 775 m. Nalazi se iznad Manastira Svetog Dimitrija i bilo je očigledno da je na ovom mestu nekada postojalo obeležje koje više ne postoji:

Nastavio sam stazom po grebenu. Sada sam počeo primetno da se spuštam:

Teren je postao kamenitiji i teži za kretanje. Na manjoj visini magla je počela da se razređuje. Mogao sam da vidim kuće u Lukavici i naselju Beleš, čak i lukavičku crkvu Svete Trojice:

Ovde sam morao da budem pažljiv. Moja navigacija je pokazivala da treba da skrenem pod pravim uglom desno i da se uključim na neku stazu koja će me spustiti pravo do mog polaznog mesta. Tako je i bilo. Od silaska sa vrha prošlo je oko 15 minuta i ja sam do novog skretanja prešao nekih 800 m:

Staza u početku nije obećavala, ali je ubrzo postala dovoljno široka pa sam mogao bez problema da se krećem niz nju:

Spust do jedne velike i strme livade iznad hotela ,,Happy'' trajao je desetak minuta. Preostalo mi je samo da siđem do parkinga gde me čekao automobil:

Trajanje relacije: oko 2.5h

Zahtevnost relacije: srednja (3/5)

Karakteristike: kružna staza (oko 5 km), krajem južno od Dimitrovgrada, koja može biti interesantna planinarima po lepom vremenu; lepi Manastir Sveti Dimitrije (ili ,,Manastirče'') i izletište Grbine košare

Rizici: od hotela ,,Happy'' ili ,,Manastirčeta'' nema nikakvih planinarskih markacija i usmerenja; staza po grebenu brda se povremeno gubi, ali orijentacija ne bi trebalo da predstavlja poseban problem